srijeda, 24. listopada 2012.

Metabolički sindrom


Metabolički sindrom (MS) predstavlja skup metaboličkih poremećaja koji povećavaju rizik za nastanak tipa 2 šećerne bolesti (T2DM) i kardiovaskularnih bolesti (KVB) (Micić i sar., 2010).


1.1. Historijat metaboličkog sindroma
Iako MS predstavlja relativno novi koncept, ideja o mogućem udruživanju individualnih kardiovaskularnih faktora rizika prvi put se pojavljuje u literaturi početkom prošlog vijeka, kada su istraživanja bila usmjerena na istovremenu pojavu hiperglikemije, hipertenzije i hiperurikemije (Blaha i Elasy, 2006). Termin „metabolički sindrom" datira iz kasnih 1950-ih, ali je stupio u zajedničku upotrebu kasnih 1970-ih, kako bi opisao udruženost različitih faktora rizika s T2DM, što je bilo primjećeno još 1920-ih (Joslin, 1921; Kylin, 1923).  Italijanski liječnik Morgagni je prije otprilike 250 godina primijetio povezanost između visceralne gojaznosti, hipertenzije, ateroskleroze, povećane koncentracije mokraćne kiseline u krvi i epizoda opstruktivne dispneje za vrijeme sna (Crepaldi i Maggi, 2006).  Liječnik iz Marseilles-a, Jean Vague je 1947. godine primijetio da gojaznost gornjeg dijela tijela stvara predispoziciju za T2DM, aterosklerozu, giht, kalkulozu žučne kese i skrenuo je pozornost na štetne utjecaje androgenog tipa gojaznosti na metabolizam šećera i lipida.  Avogaro i saradnici su u svom radu 1967. godine ukazali na opasnu kombinaciju gojaznosti, dijabetesa i hiperlipoproteinemije (Rumboldt, 2007).  Francuz Camus je 1965. godine opisao „metabolički trisindrom“, koji je uključivao giht, T2DM i hiperlipidemiju (Sarafidisa i Nilssonb, 2006).  Haller 1977. godine koristi termin "metabolički sindrom" za udruženost gojaznosti, T2DM, hiperlipoproteinemije, hiperurikemije i steatoze jetre kada je opisao aditivne učinke faktora rizika na aterosklerozu.  Singer 1977. godine koristi termin „metabolički sindrom“ za udruženost, gojaznosti, gihta, T2DM, i hipertenzije sa hiperlipoproteinemijom. Gerald B. Phillips je 1977. i 1978. godine razvio je koncept da se faktori rizika za infarkt miokarda podudaraju sa tzv. "konstelacijiom abnormalnosti", koju čine intolerancija glukoze, hiperinzulinemija, hiperlipidemija, hiperholesterolemija, hipertrigliceridemija i hipertenzija, koje su  povezane ne samo sa  bolestima srca, već i i sa starenjem, gojaznošću i nekim drugim kliničkim stanjima. On je sugerirao da mora postojati  povezujući  faktor, čija bi identifikacija mogla dovesti do prevencije KVB, a  pretpostavio je da ovaj faktor predstavljaju spolni hormoni (Phillips, 1977; Phillips, 1978).
Termin „metabolički sindrom“ se prvi put u literaturi spominje 1981. godine. Uveli su ga Hanefeld i Leonhardt, a ukljucivao je T2DM, hiperinzulinemiju, gojaznost, hipertenziju, hiperlipidemiju, giht i trombofiliju. Ovi autori također su istaknuli da je podloga za razvoj sindroma genetska sklonost, kao i faktori okoliša, poput prekomjernog unosa hrane i smanjene tjelesne aktivnosti. (Sarafidisa i Nilssonb, 2006).
Gerald M. Reaven je 1988. godine održao predavanje u čast Fredericka Granta Bantinga i objavio znanstveni članak o etiopatogenezi, kako ga je on nazvao, „sindroma X“. Njegova je hipoteza bila da je inzulinska rezistencija zajednički etiološki faktor za cijelu grupu metaboličkih poremećaja, koja se sastoji od poremećene tolerancije glukoze, hiperinzulinemije, povišene koncentracije triglicerida, smanjene koncentracije HDL kolesterola i hipertenzije.
Reaven je 1993. godine objavio znanstveni rad u kojem je opisao i druge abnormalnosti koje bi se mogle pridodati njegovom prvobitno predloženom sindromu X i koje su posljedica inzulinske rezistencije, a povezane su s koronarnom bolešću srca. To su bile mikrovaskularna angina, hiperurikemija i abnormalnost u fibrinolitičkom sistemu, kao što su povišena koncentracija inhibitora aktivatora plazminogena 1 (PAI-1).
Norman Kaplan je 1989. godine dodao središnji tip gojaznosti kao još jedno obilježje Reavenovom sindromu X, naglašavajući kako je upravo taj tip gojaznosti odgovoran za hiperinzulinemiju koja zatim dovodi do razvoja hipertenzije, T2DM i hipertrigliceridemije. On uveo i novo ime, „smrtonosni kvartet“, kako bi naglasio njegovu važnost u razvoju KVB.
Početkom 1990-ih DeFronzo i Ferrannini, kao i Haffner i saradnici, su u literaturu uveli naziv „sindrom inzulinske rezistencije” jer su smatrali da je upravo inzulinska rezistencija osnovni pokretač razvoja ostalih metaboličkih poremećaja koji su sastavni dio sindroma. (Sarafidisa i Nilssonb,  2006).
DeFronzo i Ferrannini su 1991. godine istaknuli da je hiperinzulinemija zajednička poveznica izmedu T2DM i esencijalne hipertenzije, bez obzira na tjelesnu težinu. Također su predložili četiri patofiziološka mehanizma pomoću kojih je inzulinska rezistencija povezana s esencijalnom hipertenzijom: zadržavanje natrija u bubrezima, hiperaktivnost simpatičkog nervnog sistema, poremećaj u prijenosu jona kroz stanične membrane, te proliferaciju glatkih mišića krvnih žila. Uz to, naveli su da inzulinska rezistencija i posljedična hiperinzulinemija potiču sintezu lipoproteina vrlo niske gustoće (engl. very low density lipoprotein – VLDL), što dovodi do hipertrigliceridemije, i konačno, njihovim metaboliziranjem, do povećane koncentracije lipoproteina niske gustoće (engl. low density lipoprotein – LDL) koji djeluju aterogeno. Na kraju su istaknuli  kako i sam inzulin djeluje aterogeno, potičući prijenos holesterola u stanice glatkih mišica krvnih žila, što dovodi do povećavanja aterosklerotskih lipidnih naslaga, proliferacije glatkih mišica arteriola, a potiče i sintezu kolagena u stijenci krvnih žila.
Haffner i saradnici su 1992. godine istaknuli kako su prijašnja istraživanja, koja su se bavila povezanošću hiperinzulinemije s hipertenzijom, dislipidemijom i T2DM, po dizajnu bila presječna, te su u kohortnom istraživanju pokazali povezanost inzulinske rezistencije i niza metaboličkih abnormalnosti, na način da je povećana koncentracija inzulina u plazmi vremenski prethodila razvoju T2DM, kao i povećanoj koncentraciji triglicerida i smanjenoj koncentraciji lipoproteina visoke gustoće (engl. high density lipoprotein – HDL)  holesterola.
Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) je 1999. godine predložila prvu „zvaničnu“ i međunarodnu definiciju metaboličkog sindroma, kako bi se ujednačila znanstvena istraživanja. (Anonymous, 1999).




Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.