Angina pectoris
U stanjima u kojima srčanom
mišiću ne dolazi dovoljno krvi javlja se slabost mišića, a pacijent osjeća bol
u prsima ili nedostatak zraka. Bol u prsima obično je provociran naporom, mada
se u nekim slučajevima može javiti u miru. Poznat je pod nazivom Angina
pectoris. Osobine bola su da obično nastaje u sredini grudi, stežućeg je
karaktera (kao da je neko kliještima stisnuo grudni koš, ili kao da nešto teško
sjedi na grudima). Bol se često širi van mjesta primarnog nastanka, i to prema
ramenima (češće lijevom, ali može u oba), u lijevu ruku, u vrat, prema donjoj
vilici, praćen gušenjem i stezanjem u vratu. Također je moguće širenje ka
plećkama ili u žličicu. Bol je najčešće provociran fizičkim naporom ili
psihičkim uzbuđenjem i jenjava nekoliko minuta nakon što se aktivnost prekine
(odmori). U smanjenju intenziteta bola obično pomogne nitroglicerin stavljen
pod jezik, bilo u obliku tablete, bilo kao sprej. Postupna progresija koronarne
bolesti od blagog suženja vodi ka sve težem, a moguće je i potpuno zatvaranje
koronarne arterije, što nazivamo okluzijom. Postepeno zatvaranje koronarne
arterije, koje traje kroz duži vremenski period manifestira se tegobama koje
odgovaraju angini pectoris.
Infarkt miokarda
(sinonimi: infarkt, infarkt srca,
srčani udar, srčana kap)
Moguće je, međutim, da površina
plaka u koronarnoj arteriji naprsne i ošteti se. Ova nagla promjena aktivira
sistem zgrušavanja krvi, koji formira ugrušak na mjestu naprsnuća plaka. Naglo
i brzo formiranje ugruška u potpunosti iznenada zatvara protok kroz koronarnu
arteriju i srčani mišić naprasno ostaje bez krvi. Dio mišića propada
(nekrotizira), a pacijent osjeti iznenadan, jak, razarajući bol sličan bolu u
angini pectoris, samo znatno jači. Taj bol ne popušta na primjenu
nitroglicerina i traje duže. Često je praćen preznojavanjem i strahom od smrti.
Također, može biti praćen i gušenjem, osjećajem 'preskakanja' srca. Nekad je
infarkt miokarda prva manifestacija koronarne bolesti u pacijenta koji je, do
tada, mogao izgledati sasvim zdrav. Najčešći uzrok iznenadne smrti uravo je
infarkt miokarda, te se ovakva smrt naziva nagla srčana smrt.
Inače, infarkt miokarda je
najčešća dijagnoza pacijenata primljenih u bolnicu. Izuzetno je opasan:
smrtonosan je u oko jedne trećine svih pogođenih. Polovina pacijenata koji umru
od infarkta, umru prije nego uopće dođu do bolnice. Daleko najefikasniji način
liječenja infarkta je hitna ugradnja stenta.
Liječenje infarkta miokarda
Daleko najveće šanse za
preživljavanje i oporavak od infarkta miokarda imaju osobe koje se podvrgnu
hitnoj ugradnji stenta u infarktom pogođenu koronarnu arteriju. Hitna ugradnja
stenta u infarktom pogođenu koronarnu arteriju znatno smanjuje smrtnost ovih pacijenata
i spašava živote mnogih koji bi bez primjene ove vrste tretmana umrli. Međutim,
ni ugradnja stenta u nekim slučajevima nije u stanju da spasi sve pacijente,
stanje nekih od njih može biti izuzetno teško, te se, uprkos svim preduzetim
naporima, uprkos ugradnji stenta itd, zna desiti da neki i od ovih pacijenata
smrtno završe. Ipak, najveći dio pacijenata bude vrlo efikasno tretiran i
otkloni se prijeteća životna opasnost. Ugradnja stenta je najmodernija i
najefikasnija metoda liječenja infarkta. Primjenjuje sa samo u usko
specijaliziranim zdravstvenim ustanovama. Nije moguće uraditi hitnu ugradnju
stenta u bolnicama u kojima se inače ne rade koronarografije i ugradnja stenta.
Čak se ni u svim bolnicama u kojima se rade koronarografije ne može vršiti
ugradnja stenta u akutnom infarktu. Naime, pored odgovarajuće skupe i
sofisticirane opreme, mora postojati i medicinsko osoblje educirano i
utrenirano za ovu vrstu procedura. Stoga su ovakve ustanove vrlo rijetke, pa se
u većini bolnica primjenjuje stariji, manje efikasan, alternativni način
liječenja infarkta lijekovima.
Starija metoda liječenja
infarkta, koja se primjenjuje u većini bolničkih ustanova, je fibrinoliza
(tromboliza). Ova metoda je znatno manje efikasna, ograničena je vremenom
(pacijent mora doći unutar 6 sati od početka bola), ali i mnogim
kontraindikacijama. Fibrinoliza se zasniva na činjenici da je infarkt uzrokovan
formiranjem ugruška krvi. Pacijent tretiran fibrinolizom prima infuziju
specijalnog lijeka čiji je zadatak razaranje tog ugruška i ponovno
uspostavljanje protoka krvi kroz infarktnu arteriju. Kako se ugrušak stvrdnjava
tokom nekoliko sati od nastanka, ova terapija je efikasna samo u prvih 6 sati.
Poslije nije u mogućnosti rastvoriti ugrušak, te začepljenje arterije ostaje uprkos
terapiji. Osim toga, činjenica da lijek rastvara krvne ugruške onemogućuje
njenu primjenu u pacijenata koji su prebolovali moždani udar, koji imaju
krvareći ulkus (čir, grizlicu) na želucu i/ili dvanaestopalačnom crijevu, koji
su nedavno operirani, koji imaju disekciju aorte, ili koji imaju sklonosti
krvarenju ili druga stanja neobuhvaćena okvirom ovog teksta. Fibrinoliza je
manje efikasna u spašavanju života i otvaranju začepljene arterije, nego
ugradnja stenta. Često u pacijenata podvrgnutih fibrinolizi zaostaje u
koronarnoj arteriji suženje ili čak začepljenje, te pacijent i nakon infarkta
ima anginu pectoris, te treba biti podvrgnut koronarografiji i ugradnji stenta.
Na drugoj strani, ugradnja stenta
manje ovisi o vremenu, pacijent može doći i nakon više od 6 sati od početka
bola (mada je najbolje što prije), ugradnja stenta može se raditi i u rizičnih,
u starijih, u pacijenata sklonih krvarenjima itd. Također, efikasnost u
otvaranju začepljene koronarne arterije ugradnjom stenta višestruko je veća
nego pri fibrinolizi.
Srčana slabost
Teška ateroskleroza na koronarnim
arterijama sa ometanjem dotoka krvi srčanom mišiću vremenom slabi srčani mišić
(miokard). Pomanjkanje snage srčanog mišića onemogućuje mu da svojom pumpnom
funkcijom zadovolji zahtjeve organizma. Tako u ovim slučajevima, pri naporu,
srce ne pumpa dovoljno krvi za mišiće, pa se oboljela osoba lako zamori. Pored
zamaranja, tegobe mogu biti još i u vidu bola u grudima i/ili osjećaja
nedostatka zraka. Vremenom, zamaranje se javlja pri sve manjem naporu.
Jedan od pokazatelja (ne
apsolutan, ali vrlo prihvatljiv) snage srčanog mišića je ejekciona frakcija.
Srce se raširi i stisne između 60 i 100 puta u minuti. Širenje (dijastola) ga
puni krvlju, a stiskanjem (sistola) ono istiskuje krv u cirkulaciju. Stisnuće
srčanog mišića lijeve komore u normalnim uslovima nikada ne izbaci u aortu svu
krv koja mu je dospjela u fazi širenja (dijastole). Ovo se dešava zato jer je
unutrašnja površina srca neravna i stiskanjem mišića ipak ostaju manji prostori
iz kojih se krv ne istiska dalje u aortu. Osim, toga, neophodno je da u
fizičkom naporu ima mogućnosti da se poveća zapremina krvi koju srce istiskuje,
pa je ova rezerva krvi neophodna. Normalno je da srce istisne u aortu više od
50% ukupne zapremine unutar lijeve komore u stanju opuštanja. Ovaj procenat
naziva se ejekcionom frakcijom. Najčešće je ona 60-65%, ali se normalnom smatra
sve preko 55% i uglavnom nije veća od 75%. Kao što je već objašnjeno,
fiziološki je nemoguće da bude 100%. Ejekciona frakcija 50-55% je granična, a
vrijednosti ispod 50% smatraju se tzv. sistolnom disfunkcijom. Niža ejekciona
frakcija obično znači zamaranje pacijenta pri malim naporima.
izvor: www.bhsrce.ba
Više o
zdravlju na:
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.